Nikad nije kasno za klavijaturu
Sad će neko reći: imam 40, 50 godina, lupam, gdje ću ja sad počinjati. Slušajte ovako: prsti ne znaju koliko imate godina. Znaju samo koliko puta ste ih natjerali da odsviraju istu stvar.
Istina je da djeca brže upijaju, ne kažem da nije. Ali odrasli imaju nešto što djeca nemaju: znaju zašto sjede za instrumentom. Niko Vas ne tjera, sami ste to izabrali, i ta odluka nosi više od svakog talenta.
Neko će cijelu pjesmu odsvirati za 2 mjeseca, neko za 6. Nebitno. Bitno je da se ne poredite s djetetom od 10 godina, nego sa sobom od prošlog mjeseca. Ko počne danas, za godinu dana svira ono što danas ne može ni zamisliti.
Talenat nije presuda
Moram da Vas razočaram odmah na početku: talenat postoji. Neko je više nadaren, neko manje, i bilo bi nepošteno reći drugačije.
E sad, ono što ljudi zovu talentom najčešće su sati koje je neko proveo slušajući i svirajući prije nego što ste ga Vi čuli. Vidite rezultat, a ne vidite put do njega.
Talenat odlučuje koliko će Vam nešto trajati, a ne da li ćete to naučiti. Sluh se trenira, ritam se trenira, prsti se treniraju. Ko kaže da nema talenta, najčešće nije ni dao sebi priliku da vidi šta može.
Ništa to nije nemoguće da se istrenira, neko duže, neko kraće.
Malo, ali svaki dan
Ljudi me često pitaju koliko treba vježbati. Očekuju da kažem 3 sata dnevno, pa se iznenade kad čuju koliko je zapravo manje.
Slušajte ovako: u Osnovama je moj master plan, 45 minuta efikasnog vježbanja dnevno, 30 dana. Više ne treba. Bitno je da bude svaki dan, a ne 5 sati u komadu pa onda mjesec dana ništa. Prsti pamte ponavljanje, a ne mučenje.
Imate posao, porodicu, obaveze, normalno je. Niko ne traži da sve to ostavite. Traži se samo da tih 45 minuta budu Vaši, bez telefona, s metronomom i s jasnim planom šta danas radite.
Poslije mjesec dana primijetićete da ruke same znaju put. Poslije godinu dana nećete se ni sjetiti kako je bilo dok niste znali.
Strah od sviranja pred ljudima
Kod kuće sve ide, a čim neko sjedne da sluša, prsti se ukoče. Taj strah poznaje svako ko je ikad svirao pred drugima, i niko ga se nije riješio tako što je čekao da prođe sam.
Strah se smanjuje svakim novim izlaskom pred ljude. Počnite od malog: odsvirajte pjesmu nekom u kući, pa prijateljima, pa na nekom slavlju. Svaki put je malo lakše, jer glava shvati da se ništa strašno nije desilo.
I još nešto: publika ne sluša Vaše prste, nego pjesmu. Ono što Vama zvuči kao katastrofa, oni najčešće ni ne primijete. Pripremite se dobro, znajte pjesmu napamet i pustite iskustvo da radi svoje. Trema nikad ne nestane potpuno, ali s vremenom postane nešto s čim se sasvim normalno svira.
Ne poredite se s drugima
Otvorite YouTube, vidite nekoga ko svira brže, čistije i ljepše, i odmah pomislite: šta ću ja uopšte s ovim.
Pazite ovako: Vi gledate tuđi najbolji snimak, a sebe slušate u najgorem danu. To nije poređenje, to je kazna. Ne vidite koliko je godina iza tog snimka, koliko pokušaja i koliko grešaka koje su ostale van kadra.
Ne kažem da sam ja vrh. Ima ljudi koji sviraju bolje od mene i uvijek će ih biti. Ali to me nikad nije spriječilo da sviram, da idem po svirkama i da učim druge.
Jedino poređenje koje ima smisla je poređenje sa sobom od prije mjesec dana. Ako danas svirate nešto što tada niste mogli, na pravom ste putu, i to je to.
Vaša 1. svirka
Dobijete poziv, dogovorite se, i od tog trenutka ne mislite ni o čemu drugom. Normalno je. Svako ko svira prošao je kroz to, pa i ja.
Slušajte ovako: na 1. svirci niko od Vas ne očekuje savršenstvo. Očekuje se da dođete na vrijeme, da imate ispravnu opremu, da znate repertoar i da se ponašate kako treba. To su stvari koje su potpuno u Vašim rukama.
Pripremite listu pjesama, preslušajte je nekoliko puta, provjerite kablove kod kuće. Ostalo ćete naučiti na samoj svirci, jer se tamo uči ono što se iz lekcija ne može naučiti.
Kad odsvirate zadnju pjesmu, bit ćete umorni i zadovoljni u isto vrijeme. Ta svirka je početak, a ne ispit.
Kad pogriješite na bini
Pogriješili ste usred pjesme. Pogrešan akord, preskočen takt, ton koji je iskočio. I sad Vam se čini da je cijela sala to čula.
Nije. Većina ljudi ne zna koji je akord trebao doći, oni samo osjete da li muzika teče. Najgore što možete uraditi nije greška, nego da stanete, napravite grimasu ili krenete ispočetka.
E sad, profesionalac nije neko ko nikad ne griješi. Profesionalac je neko ko pogriješi, nastavi dalje kao da se ništa nije desilo i u sljedećem taktu se vrati na pravi put. I to se vježba, isto kao skale.
Ko svira, taj i griješi. Ne postoji muzičar koji nije imao lošu svirku. Razlika je samo u tome šta uradi sljedećeg trenutka.
Kad Vam se čini da stojite u mjestu
Na početku je napredak očigledan. Svake sedmice nešto novo, i to Vas nosi. A onda dođe period kad svirate, vježbate, a čini Vam se da stojite.
To je normalno, i to je dio procesa o kojem se rijetko priča. Ruke i uho u tom periodu slažu ono što ste naučili. Spolja se ne vidi, ali se dešava.
Šta tada? Ne odustajte i ne mijenjajte sve u isto vrijeme. Uzmite novu pjesmu, skinite nešto na sluh, svirajte uz snimak, snimite sebe pa se poslušajte za 2 sedmice. Često tek na snimku čujete koliko ste zapravo otišli naprijed.
Svaki muzičar je prošao kroz ovo, i to više puta. Ko izdrži taj period, poslije njega pređe na novi nivo.
Sluh se gradi, ne dobija se
Koliko puta sam čuo: ja nemam sluha, to nije za mene. Da budemo načisto: ni ja nemam apsolutni sluh. Imam relativni, i njega sam gradio godinama, pjesmu po pjesmu.
Sluh nije nešto što se ima ili nema. To je vještina, kao vožnja. Na početku ne čujete razliku između dura i mola, poslije čujete promjenu akorda, a s vremenom čujete i bas koji ide ispod svega.
Bit će dana kad Vam se čini da ništa ne čujete. Bit će pjesama koje ćete skidati satima. I to je normalno, svaka skinuta pjesma ostavi nešto u uhu, pa sljedeća ide lakše.
Ništa to nije nemoguće da se istrenira, neko duže, neko kraće. Samo nemojte očekivati da se desi za sedmicu, i nemojte slušati preko telefona.
Svirati za svoju dušu je pravo sviranje
Postoje 2 tipa muzičara: oni koji žive od muzike i oni koji ne žive od nje, ali je vole jednako. Nema nikakvog razloga da se ovi drugi osjećaju kao manje vrijedni.
Ako svirate samo kod kuće, za sebe, za porodicu, za goste na slavlju, to je jednako pravo sviranje. Za muzičara ne treba bina, treba instrument i volja.
Imam učenika koji ne planiraju nikad u kafanu. Sviraju poslije posla, sat vremena, da se odmore od svega. I napreduju, jer sviraju iz ljubavi, a ne iz obaveze.
Znači, odlučite sami šta Vam muzika znači. Ako Vam je to mir na kraju dana, to je sasvim dovoljno. Svirajte za svoju dušu, i ne dozvolite da Vam iko kaže da to nije pravo sviranje.
Niko u mojoj kući nije svirao
Moja 1. klavijatura bila je Korg X5D, 2008. godine. U kući niko nije bio muzičar, niko me nije učio i nije imao ko da mi pokaže gdje je koji akord. Sve sam skidao na sluh, polako, pjesmu po pjesmu.
Kasnije sam svirao po šatorima, restoranima, kafanama, klubovima, koncertnim salama i gradskim trgovima, a najčešće su me zvali da sviram bas-kontru. Od 2020. snimam lekcije, da drugima taj put bude kraći nego što je bio meni.
Ne pišem ovo da bih se hvalio. Pišem zato što mnogi misle da muzika mora biti u porodici, da se s njom rađa. Ne mora. Ako nemate nikoga da Vas uči, put je možda duži, ali nije zatvoren.
Ako mogu ja, može i svako drugi.
Muzika se ne uči preko noći
Javljaju mi se ljudi koji bi htjeli naučiti sve, a da se što manje namuče. Da danas ništa ne znaju, a sutra znaju sve. Odmah ću biti iskren: to nije moguće, i ko god Vam to obeća, ne govori Vam istinu.
Muzika nije samo teorija, a nije ni samo praksa. To je iskustvo, slušanje, trud i uvjerenje da je moguće. Skale, akordi, harmonija, foršpili, bas i kontra, sve to dođe vremenom, kad isto prođete toliko puta da ostane u prstima.
Ali to nije loša vijest. To znači da ne morate biti genije, samo uporni. Malo svaki dan, po planu, bez robotskog ponavljanja, s razmišljanjem šta i zašto svirate.
Preko noći ne može niko. Za par mjeseci redovnog rada pomak se vidi kod svakoga ko to zaista želi.
Aj zdravo.
Goran